 | | | |
BUGOJNO je najveće naseljeno mjesto u Uskopaljskoj dolini koja se prostire od izvora rijeke Vrbasa ispod planine Vranice do ušća rječice Semešnice u Vrbas ispod Donjeg Vakufa.
Bugojno je relativno mlad grad, nastao na sjecištu putova Siver-Vesela Straža-Lašva (Travnik),Gornje Uskoplje (Gornji Vakuf)-Donje Uskoplje (Donji Vakuf) i Susid Grad-Biograd (Prusac).
Ovdje su, na križanju trgovačkih putova koji su vezivali okolne gradove s njihovim snažnim stočarstvom i poljodjelstvom, nastala u srednjem vijeku odmarališta za trgovce i stoku: torovi ,kućice, hanovi(prenoćišta) i krčme. Tako se začeo naš današnji suvremeni grad Bugojno. Njegovo je ime nastalo pučkom tvorbom hrvatskih riječi buka i gojno(buka gojnih volova).Po drugoj verziji, ovaj je kraj bio posjed kneginje Buge, jedne od sedmero sestara i braće koji se doveli Hrvate u ove krajeve pa odatle mu ime. Pogrešna je teorija mr. Drage Miličevića o bogumilskom podrijetlu imena Bugojna. Da je naziv Bugojno nastao od riječi ''bogumil'' ,tako je neozbiljna pretpostavka, da o njoj ozbiljni znanstvenici ne bi ni raspravljali. Svi se noviji povjesničari slažu da bogumila nikada nije ni bilo u Bugojnu.
Bugojno se nalazi u Uskopaljskoj dolini koja je neobično lijepa i bogata za koju bečki sveučilišni profesor Hörnes napisa da je''paradiesische Landschaft''-rajska dolina, dok jedan drugi švicarski putopisac tvrdi da je to jedan od najljepših krajeva ovoga dijela Europe i da se može porediti s najljepšim švicarskim predjelima.Kako je ovaj kraj bio vrlo pogodan za gospodarstvom, s plodnim tlom, obiljem vode i zdravom klimom, bio je naseljen od najstarijih vremena(paleolit).Na ovom su tlu obitavali mnogi narodi od Ilira, Kelta, Rimljana do Hrvata i Muslimana. Zbog velikih pustošenja, ratnih i stihijskih, nisu ostali snažni povijesni spomenici o životu na ovom tlu. Ipak, nekoliko ih je ostalo, poglavito iz rimskog perioda, kad su u ovim krajevima cvjetali razni oblici gospodarstvo(rudarstvo, obrtništvo, stočarstvo, poljodjelstvo).
________________________________________________________________________
| Željeznički kolodvor u Bugojnu, 1910 | |  | |
________________________________________________________________________
| Bugojno oko 1920 | |  | |
| | | Konacka ulica 1921 godine | |  | |
| | | Grand Hotel Grof u Bugojnu 1910 godine | |  | |
________________________________________________________________________
| 16.04.1899 | |  |
| 10.07.1902 | |  |
| 21.02.1905 | |  |
| 19.03.1902 | |  |
| 22.04.1904 | |  |
| 1910 godina | |  |
________________________________________________________________________
| Bugojanske cure 1937 | |  |
| Mladi Bugojanci 1936 | |  |
| Članovi Hrvatskog športskog društva "Sokol" tridesetih godina prošlog stoljeća | |  |
| U Bugojnu 1938 | |  |
| U Bugojnu 1942 godine | |  |
| Trgovina mješovitom robom Stjepana Struića u Bugojnu. (godina nepoznata) | |  |
| Harmonika i rakija, nekad u Bugojnu | |  |
| Bugojanski prvopričesnici 1942 godine | |  |
| Bugojanski prvopričesnici (godina nepoznata) | |  |
| Župljani župe Golo Brdo 1900 godine sa župnikom fra Andijom Radijelovićem | |  |
| Župljani župe Uskoplje 1900 godine | |  |
| Bistrica kraj Uskoplja 1938 godine | |  |
| U Bugojnu (godina nepoznata) | |  |
| Hrvatska banka u Bugojnu 1938 | |  |
| Pred Hrvatskim domom u Bugojnu 1939 godine | |  |
| Gostiona i kavana "Korzo" 1940 godine | |  |
| Spomenik kralja Petra ispred bugojanske Gimnazije 1939 godine | |  |
| Pazarni dan petak u Bugojnu | |  |
| Nogomentna utakmica Iskra-Sloga 15.4.1956 godine | |  |
| Bugojanci nekad | |  |
| Bugojanci nekad | |  |
| Bugojanski maturanti 1955/56 godine | |  |
________________________________________________________________________
- Crkva Svetog Ante Padovanskoga u Bugojnu
| 1933 godine | |  |
| 1940 godine | |  |
| Crkva u Bugojnu početkom osamdesetih godina | |  |
________________________________________________________________________
| Župna crkva u Uskoplju 1900 godine | |  |
| Župna crkva i kuća u Skopaljskoj Gračanici 1913 godine | |  |
| Župna kuća u Malom Selu | |  |
| Samostan sestara milosrdnica u Bugojnu 1894 godine | |  |
| Crkva Sv.Ive u Podmilačju nekad | |  |
________________________________________________________________________
Izvadak iz knjige: Svoju zemlju i oni su voljeli
DOLAZAK NJEMAČKIH TRUPA U BUGOJNO
Sjećam se jednog dana toplog poveo me tata u grad. Bila sam bosa. Stajali smo uz kesten ispred kovačije Grge Vučka. Bilo je puno, puno naroda. Tata me uze u naručje da me ne zgaze i da više vidim. Odjednom se narod počeo gurati. Policija nije dala prilaziti cesti. "Eto ih!", čuli su se uzvici. Ja nisam znala ni koga čekamo niti koga ću vidjeti. Meni je samo bilo važno da je mene poveo sa sobom moj Ćako, kako sam tatu zvala od milja.
Uh, protrnem. Vojnici na obijesnim konjima. Konji ne idu normalno kao žeran i Lenka naših susjeda, već su se okrenuli poprijeko. Sve mislim preko nas će krenuti i čvršće stežem ručice oko tatinog vrata. "Ma udavit ćeš me", veli tata i nastavlja: "Dobro zapamti da si bila sa svojim ćakom kada je Švabo ulazio u Bugojno. Sad će bit posla, bit će kruha i ruha i moji će se sinovi vratiti iz crne tuđine..."
To je bilo u travnju 1941. godine, a samo godinu kasnije, u proljeće 1942. godine vraćali smo se iz Banje Luke, gdje je tata bio na liječenju. U vagon su unišli njemački vojnici i sviju nas istjerali. Iako je moj brat bio u časničkoj uniformi, morao je i on izići. Tata je sjedio na klozetskoj šolji putničkog vlaka i svojim krupnim očima gledao Antu i rekao: "Anto, sine, ovo nije Švabo, ovo je netko drugačiji...." "Vidim i ja, tata, ali sada je kasno!"
Katica Nevistić
________________________________________________________________________
| Sprovod Nikole Jurišića stožernika u Bugojnu 1942 | |  |
| U Bugojnu početkom četrdesetih godina | |  |
| U Bugojnu 1944 | |  |
| U Bugojnu 1944 | |  |
________________________________________________________________________
Izvadak iz knjige: Svoju zemlju i oni su voljeli
 Ivo Tabakobić, prozvan Aščija, veoma je mlad otišao u Ameriku. Na povratku u Bugojno dovezao je luksuzni auto. Bilo je to 1934. godine. Sjećam se jer je tada s njim došao i moj stric Ilija Nevistić, koji je otišao u Ameriku dva mjeseca prije nego je buknuo Prvi svjetski rat. Godine 1934. došao je prvi i posljednji put u posjet rodnom zavičaju. Ivo je ostao u Bugojnu. Težak život i surovost bogatijeg i jačeg u njem je stvorila pravednog borca za prava običnog čovjeka. Nije bilo jednostavno biti buntovnik, a da ne prođeš kroz kazamate. Ali Ivo je bio izuzetno nadaren. Poznato je da su Talijani 1935. godine okupirali Etiopiju. On će taj povijesni događaj ismijati kroz prvu mačkaradu 1938, po njemu nazvanu Aščijadom.
Bilo je to za ove krajeve nešto neobično, ali i nezaboravno. Sigurno da su sve organizirali i poslove rasporedili zajedno i građani i seljaci. Možda je to bio i posljednji dan istinskog sklada među Hrvatima u Bugojnu. Sjećam se kako su nam došli u kuću Mile Renjić i neki drugi ljudi s konjem i pitaju hoće li tata što dati za Aščijadu. Moji su skinuli varićak pšenice (20 kg), jednu plećku suhoga svinjskog mesa i dali rakije.
Mile Renjić je imao ukočenu drvenu nogu (nogu je izgubio u Prvom svjetskom ratu), ali tako sretna čovjeka nisam vidjela. Moja mu je majka rekla: "Znaš li, Mile, da ti pivaju: ´U Crniču lipo vrime, živio nam Renjić Mile. On ne svrši doktorate, al´ se brine za Hrvate´."
Na dan Aščijade sve bi se slilo u grad kod Hrvatskog doma. Mene je cijeli dan nosala kuma Ruža Nevistić pa sam dosta toga zapamtila i vidjela. Na seoskim konjima na samaru sjedila su najčešće po dva "abesinska vojnika". Bili su to naši Bugojanci obučeni u bijele košulje i seoske duge gaće s velikim turom. Glava im je bila omotana bijelom krpom, a lice i ruke namazani nečim crnim pa su zaista sličili na crnce. Ovi što su sjedili na konjima bili su okrenuti jedan licem prema glavi, a drugi prema konjskom repu. Onaj što je bio okrenut prema glavi često bi pitao: "Koliko je sati?", a onaj okrenut repu podizao bi konjski rep i odgovarao: "Tri... Ili pet, itd." Narod se zabavljao i smijao. Povorka se kretala kroz grad. Na kolima su vozili slamnatu lutku zvanu "Divlji Čovjek" i na kraju dnevne svečanosti zapalili bi je pred gostionicom Pere Mrše.
"Abesinska vojska" hranila se iz kazana, jer se dosta hrane prikupilo. Ali belaj Ivo nije mogao a da ne pronađe još koju "masniju" šalu, pa je prije nego se hrana vojsci podijelila, nalio u hranu ricinusovo ulje. Kako su oni jeli prije prolaska povorke kroz grad, ricinus je svoje učinio. I gledaš kako ljudi skaču s konja i teško stignu do ograde, a proljev ih zadesi. Nemaju vremena ni zakloniti se, a nekada se vraćaju i zaprljani. I nitko se ne ljuti, samo ponekad čuješ: "Ivo, .... ti svog ćaću!" I opet smijeh.
Navečer bi bila priredba u Hrvatskom domu. Također su u povodu Aščijade izlazile i novine Otigošićki vjesnik.
Katica Nevistić
________________________________________________________________________
- Razglednice Donjeg Vakufa iz vremena Austro-Ugarske
|  |
